Jedine prave promene zaustavljene su 12. marta 2003. godine ubistvom Zorana Đinđića. Nikada nisam imao iluziju da se Srbija može menjati tako što će se više misliti na sopstveni rejting, nego na posao koji mora da se uradi kako bi se zemlja promenila. Kada su krajem 2003. i početkom 2004. godine skoro svi pristali na “sabornost” i kompromise sa onim koji su činili sve da sruše Đinđićevu politiku, u tom momentu je trasiran put onoga što se sada dešava.
Nespremnost da se krene problemima u susret, koketiranje sa slabostima društva i promene koje nisu bile podržane čak ni od onih koji su ih najavljivali - sve to nije moglo imati drugačiji epilog. U takvoj nepromenjenoj Srbiji bilo je moguće kriminalizovati Vladu Zorana Đinđića dok se bori protiv kriminala, i zato danas nikoga ne treba da čudi dolazak Vučića na vlast koji sebe predstavlja kao borca protiv organizovanog kriminala.
